Bila je najslavnija žena svijeta. Milijuni ljudi dali bi sve da dobiju njezin telefonski broj, da s njom ručaju, razgovaraju ili je poljube. Unatoč tomu osjećala se usamljenom, pa je jednom tužno zapisala: “Sama sam. Uvijek sam bila sama, bez obzira na sve”.
Bila je to od najranije mladosti. Nikad nije doznala tko joj je bio otac, a majka joj je – zbog svoje mentalne bolesti – od prvih godina života bila zagonetna i uznemirujuća. Živjela je po udomiteljskim obiteljima, udala se sa samo 16 godina, samo da izađe iz sirotišta. Imala je dosta ljubavnika, nekoliko muževa, a unatoč ljubavi milijuna, do kraja života osjećala se izdanom i samom.
Marilynin osjetljivi mentalni ustroj – silna usamljenost, strah od starenja i gubitka ljepote, moći i ljubavi – učinio ju je krhkijom i potrebitijom nego ikad. Najsenzacionalnija filmska zvijezda 20. stoljeća preminula je u toploj ljetnoj noći. Savršena i zamrznuta u vremenu – predivna, ranjiva, nedostupna, zamamna – bezvremena platinasta božica.
Marilyn Monroe umrla je u zoru feminizma i procvata pokreta za zaštitu građanskih prava. Živjela je u doba kad su ljudi bili kategorizirani, a uloge točno određene i strogo nadzirane. Granice su se teško pomicale. Rano je u karijeri sebi morala naći identitet i isprva je bila poželjna plavuša. To je bilo u redu. To su razumjeli. Zatim se predstavila kao siroče, krhko biće kojemu je potrebna zaštita. Publika se zbunila, ali i zainteresirala, i njezina se zvijezda uspela. Zatim je poželjela biti ozbiljna glumica. Mediji su zaključili da želi previše. Kad je osnovala produkcijsku tvrtku radi veće kontrole nad karijerom – ismijali su je.
Danas znamo da je Marilyn bila iznimna žena i ne možemo je zaboraviti. Kako je rekla njezina prijateljica Ella Fitzgerald: „Bila je neobična žena, pomalo ispred svojega vremena. I nije toga bila svjesna.“ Postala je vječna.