SPAŠEN

Spasiti čovjeka iz ralja smrti, za većinu bi ljudi bio junački čin. No, ne i za Aubrey Ames. Za nju je spašavanje neznanca bio čin pokore. Od toga dana, 14. travnja, njezin život više nije bio isti. Svaka je minuta bila ispunjena razmišljanjem o njemu. Nije znala je li preživio, kako se zvao, zašto su ga tako zvjerski mučili, a potreba da zna kako ga je spasila, barem njega, postala je više od potrebe. Postala je opsesija. Ista ta opsesija porušila joj je temelje staroga života kad je konačno doznala njegovo ime. I dovela je točno na njegova vrata. Čovjek koji ju je tamo dočekao, nije bio nimalo nalik onome kojeg je spasila, o kojem je u svojem umu gradila savršenu sliku. Nije joj rekao niti hvala. Aubrey je imala jednu odliku koju niti on nije uspio uništiti; nije bila kukavica. Ostala je tamo gdje je mogla graditi obitelj kakvu nikad nije imala, tragajući ispod naličja otresitog, agresivnog, nepovjerljivog muškarca za ostacima humanosti. Našla je i više od toga. No, dok je ona njega nanovo spašavala, zaboravila je ono najvažnije: nju nitko nije spašavao.